Zašto nepokretnost menja ceo pristup nezi
Kada starija osoba prestane da ustaje i da se samostalno kreće, menja se mnogo više od načina na koji se obavlja svakodnevna higijena. Nepokretnost pokreće niz procesa u organizmu koji se odvijaju paralelno, dakle koža na mestima pritiska gubi prokrvljenost, mišići slabe vrlo brzo, zglobovi se ukoče u položaju u kome dugo stoje, disanje postaje pliće, a rizik od stvaranja ugrušaka u venama nogu raste. Uz to se menjaju i apetit i unos tečnosti, jer se potrošnja energije smanjuje, pa osoba jede manje i lakše se dehidrira. Zbog toga se nega nepokretne osobe ne svodi na pomoć pri obroku i pri toaleti, nego se posmatra kao plan koji se izvodi svakog dana i u tačnim intervalima, jer se najveći broj komplikacija ne dešava zbog jedne velike greške nego zbog dana u kojima se nešto redovno propušta.
Šta je dekubitus i zašto nastaje brže nego što porodice očekuju
Dekubitus, dakle rana od pritiska, nastaje kada se na jednom mestu duže vreme pritiska koža i tkivo ispod nje, pa krv ne može da dopre do tog dela, a ćelije bez kiseonika počinju da propadaju. Najugroženija su mesta na kojima kost pritiska tkivo prema podlozi, dakle predeo krstačne kosti, kukovi sa strane, pete, laktovi, kolena sa unutrašnje strane i potiljak. Ono što porodice najviše iznenadi jeste brzina, dakle kod izuzetno oslabljene i mršave osobe prvi znaci se mogu javiti već posle nekoliko sati nepomičnog ležanja u istom položaju. Rizik se dodatno povećava kod vlažne kože, kod loše ishrane i nedostatka belančevina, kod dehidratacije, kod dijabetesa i kod slabe cirkulacije. Iz svega toga proizlazi da dekubitus nije posledica nemarnosti nego posledica izostanka sistema, a taj sistem je jednostavan i o njemu govore naredni pasusi.
Kako se prepoznaju prvi znaci
Ovo je najvažniji deo za svakoga ko neguje nepokretnu osobu, jer se u prvoj fazi rana može zaustaviti. Prvi znak nije rana nego crvenilo koje se ne povlači, dakle promena boje kože koja pri blagom pritisku prstom ne pobledi, i to je jasan alarm. Uz crvenilo se javljaju i lokalna promena temperature, dakle koža je toplija ili hladnija od okoline, kao i promena čvrstine, dakle mesto je tvrđe ili mekše na dodir. U sledećim fazama se javljaju oštećenje površinskog sloja kože, plik ili ogoljena površina, zatim rana koja zahvata i potkožno tkivo, a u najtežem obliku i dublje strukture. Zbog toga se koža nepokretne osobe pregleda svakodnevno i to na svim rizičnim mestima, pri svakoj promeni položaja i pri svakoj higijeni, a svaka promena se beleži i pokazuje lekaru ili medicinskoj sestri.
Zašto se položaj menja na svaka dva sata
Prevencija dekubitusa počiva na jednom pravilu, dakle na promeni položaja u redovnim intervalima, po pravilu na svaka dva sata kod osobe koja leži i znatno češće kod osobe koja sedi u kolicima, jer se u sedećem položaju pritisak koncentriše na manju površinu. Promena položaja ne mora biti velika, dakle i blago okretanje uz podupiranje jastucima menja tačke oslonca. U praksi se koristi smena položaja na leđima i na obe strane, uz nagib od otprilike trideset stepeni, jer se time izbegava direktan pritisak na kuk. Pete se podižu sa podloge jastukom ispod potkolenice, tako da ne dodiruju krevet, jer su one uz krstačnu kost najčešće mesto rane. Uz sve to, osoba koja može da se pomera i sama se podstiče da to radi, jer i najmanji pokret vraća prokrvljenost.
Zašto se pri premeštanju nikada ne vuče
Ovo je greška koja se u kućnim uslovima pravi svakodnevno i koja direktno stvara rane. Kada se osoba pri nameštanju u krevetu vuče po čaršavu, koža ostaje da trlja o podlogu dok se tkivo ispod pomera, a to trenje i smicanje oštećuju sitne krvne sudove ispod površine, pa se dekubitus formira iznutra i pojavi se kasnije, kada je već uznapredovao. Ispravno je da se osoba podiže, a ne vuče, i to uz upotrebu čaršava za pomeranje, klizne podloge ili odgovarajućih pomagala, i po pravilu uz dve osobe. Uz to je važna i zaštita onoga ko neguje, jer se povrede leđa kod negovatelja dešavaju upravo pri improvizovanom podizanju. U ustanovama se za teže korisnike koriste i mehaničke dizalice, čime se i korisnik i osoblje štite, a premeštanje postaje mirno i bezbedno.
Kakvu ulogu ima podloga na kojoj osoba leži
Krevet i dušek nisu detalj nego deo terapije. Za osobe koje duže leže koriste se antidekubitni dušeci, dakle podloge koje raspoređuju pritisak po većoj površini ili ga naizmenično pomeraju sa jednog dela na drugi, i njihov izbor zavisi od pokretljivosti i od stanja kože. Uz dušek idu i jastuci za pozicioniranje, dakle jastuci kojima se podupiru leđa, koleno i stopalo, čime se zadržava stabilan položaj i sprečava klizanje nadole. Bitno je i da posteljina bude zategnuta i bez nabora, jer i jedan nabor pod krstima stvara liniju pritiska, kao i da ne bude vlažna. Bolnički krevet sa podesivom visinom i sa bočnim ogradama olakšava i negu i bezbednost, jer se glava i noge podižu bez pomeranja tela, a rizik od pada iz kreveta se smanjuje.
Higijena kože i zašto je vlaga jednako opasna kao pritisak
Koža nepokretne osobe je tanja, osetljivija i sporije se obnavlja, pa se prema njoj postupa pažljivo. Pere se mlakom vodom i blagim sredstvom koje ne isušuje, bez trljanja, a suši se tapkanjem, a nikada trljanjem peškirom. Posebna pažnja se posvećuje predelima gde se koža dodiruje, dakle preponama, ispod dojki i između prstiju, jer se tamo zadržava vlaga. Kod inkontinencije se koriste odgovarajuća pomagala koja se menjaju redovno, jer duži kontakt kože sa vlagom i sa izlučevinama bitno povećava rizik od rane, a posle svake promene se koža čisti i suši, pa se po potrebi nanosi zaštitni preparat koji stvara barijeru. Ono što se ne koristi je jaka kozmetika sa alkoholom, kao ni masiranje već pocrvenelog mesta, jer se time dodatno oštećuje tkivo koje je već ugroženo.
Ishrana i tečnost, dakle deo nege koji se najčešće potceni
Koža i tkivo se obnavljaju od materijala koji organizam dobije, pa je ishrana kod nepokretne osobe deo prevencije, a ne sporedna stavka. Potreban je dovoljan unos belančevina, dakle mesa, ribe, jaja, mlečnih proizvoda i mahunarki, uz dovoljno vitamina i minerala, a kod osoba koje jedu malo se sa lekarom dogovaraju dodatni preparati. Jednako je važna tečnost, jer se kod starijih osoba osećaj žeđi smanjuje, pa se dehidratacija javlja tiho, a ona pogoršava i stanje kože i funkciju bubrega i budnost. Kod osoba koje imaju otežano gutanje se konzistencija hrane prilagođava, obroci su manji i češći, a hrana se daje isključivo u uspravnom položaju i osoba se posle obroka ne spušta odmah, nego ostaje podignutog uzglavlja najmanje pola sata, jer se time smanjuje rizik od zalaska sadržaja u disajne puteve.
Zašto se rade vežbe i kod osobe koja ne može da ustane
Kada osoba ne ustaje, zglobovi vrlo brzo gube pokretljivost i mišići se skraćuju, pa se stvaraju kontrakture, dakle trajno ukočeni položaji koji kasnije otežavaju i samu negu. Zbog toga se u planu nege nalaze pasivne vežbe, dakle nežni pokreti u svim zglobovima koje izvodi negovatelj, po nekoliko puta dnevno i uvek do granice bez bola. Uz njih idu i vežbe disanja, dakle duboki udasi i izdisaji i po potrebi vežbe sa jednostavnim pomagalima, jer se time smanjuje rizik od zastojne upale pluća, koja je kod dugotrajno ležećih čest problem. Kod osoba koje mogu da sede se sedenje planira svakodnevno, jer i sam uspravan položaj menja disanje, cirkulaciju i raspoloženje. Sve navedeno se izvodi po preporuci fizioterapeuta i lekara, jer se kod pojedinih stanja i posle operacija primenjuju posebna ograničenja.
Šta se prati svakog dana i zašto se to zapisuje
Kod ovakvih korisnika najveću vrednost ima praćenje, jer se pogoršanje prepoznaje po promeni, a ne po jednom merenju. Zbog toga se svakodnevno beleže unos hrane i tečnosti, mokrenje i stolica, telesna temperatura, stanje kože na rizičnim mestima, raspoloženje i budnost i tačno vreme davanja terapije. Kod korisnika sa hroničnim bolestima se dodaju i vrednosti koje lekar traži, dakle šećer u krvi, krvni pritisak i zasićenost krvi kiseonikom. Vrednost tih beležaka se vidi u trenutku kada dođe lekar, jer se tada ne priča po sećanju nego se pokaže tok kroz dane. U ustanovama je to standardni deo posla i u tome je jedna od najvećih razlika u odnosu na kućnu negu, jer se smene osoblja predaju sa pisanim izveštajem, pa se nijedna promena ne izgubi između dva dana.
Koji znaci traže da se odmah pozove lekar
Postoji grupa promena kod kojih se ne čeka redovna kontrola. To su crvenilo koje ne bledi ili bilo kakva nova rana, zatim naglo pogoršanje budnosti i konfuzija koja se javila u toku jednog dana, povišena temperatura sa drhtavicom, otežano disanje i ubrzano disanje, naglo otečena i bolna jedna noga, bol u grudima, odbijanje hrane i tečnosti duže od jednog dana, izražena promena boje ili količine mokraće i povraćanje. Kod starijih osoba se infekcije često ne pokažu klasično, dakle bez visoke temperature, nego upravo kroz iznenadnu pometenost i slabost, pa se ta promena uvek shvata ozbiljno. Isto važi i za pad, čak i kada nema vidljive povrede, jer se posledice kod starijih ponekad jave sa zakašnjenjem.
Kada kućna nega prestaje da bude izvodljiva
Ovo je pitanje koje porodice najteže postavljaju sebi, pa vredi navesti objektivne pokazatelje. Prvi je kada je za svako premeštanje potrebno dvoje ljudi, a u domaćinstvu ih nema u svakom trenutku. Drugi je kada nega traži prisustvo dvadeset četiri sata, dakle i noću, jer se noć u kućnim uslovima najteže pokriva. Treći je kada se pojavi rana koja ne zarasta i pored redovne nege. Četvrti je kada je potrebna svakodnevna medicinska intervencija, dakle previjanje, davanje terapije injekcijom, nega katetera ili stome i praćenje vrednosti. Peti je kada negovatelj u porodici počne da pokazuje znake iscrpljenosti, dakle nesanicu, hronični umor, zdravstvene tegobe i osećaj da više ne može, jer se tada kvalitet nege neizbežno smanjuje. Prepoznavanje tog trenutka nije odustajanje nego odgovorna odluka, i to je poruka koju porodicama najviše treba.
Šta u ustanovi izgleda drugačije nego kod kuće
Razlika nije u ljubavi nego u organizaciji i u opremi. U ustanovi postoji smenski rad, dakle nega se odvija u istom ritmu i noću, uz osoblje koje se smenjuje odmorno, a promena položaja i kontrola kože se ne oslanjaju na sećanje jednog čoveka nego na raspored i na pisanu evidenciju. Uz to postoje bolnički kreveti, antidekubitni dušeci, pomagala za premeštanje i prilagođena kupatila, dakle oprema koja se u stanu retko može obezbediti u punom obimu. Terapija se daje u tačno vreme i beleži se, a stanje se prati kroz parametre. Uz to postoji i deo koji se često zaboravlja, dakle društvo i dnevni ritam, jer nepokretna osoba kod kuće najčešće provodi dan sama u sobi, dok se u ustanovi planiraju i sedenje u zajedničkom prostoru, razgovor i aktivnosti prilagođene mogućnostima. Ovaj tekst je informativnog karaktera i ne zamenjuje savet lekara, jer se plan nege uvek prilagođava konkretnoj osobi i njenom zdravstvenom stanju.