Zašto se izbor doma ne pravi po fotografijama
Većina porodica pretragu počinje na internetu, gde svi objekti izgledaju uređeno, svetlo i mirno. Fotografija, međutim, ne pokazuje ono što je najvažnije, a to su broj i obučenost osoblja, način na koji se prilazi korisnicima, higijena u toku dana i sposobnost ustanove da reaguje u hitnoj situaciji. Zbog toga se odluka nikada ne donosi bez obilaska, i to bez obilaska više objekata, kako bi postojalo poređenje. Ono što ovaj proces čini lakšim jeste unapred pripremljen spisak stvari koje se proveravaju, jer se u razgovoru na licu mesta lako zaboravi polovina pitanja. Izbor doma za stare je odluka koja se pravi jednom, a oseća svakog dana, pa nekoliko dodatnih sati provere uvek vredi.
Licenca i pravni status ustanove, prva stvar koja se proverava
Pre svega ostalog proverava se da li ustanova ima važeću dozvolu za rad izdatu od nadležnog ministarstva i da li je upisana u odgovarajući registar pružalaca usluga socijalne zaštite. Licenca nije formalnost nego potvrda da su ispunjeni propisani uslovi u pogledu prostora, opreme, broja i stručne spreme zaposlenih i načina pružanja usluge. Ustanova bez dozvole nije podložna redovnom nadzoru, što znači da porodica u slučaju problema nema kome da se obrati. Podatak o licenci se traži otvoreno i ozbiljan objekat ga daje bez ustezanja. Uz to se proverava i puno poslovno ime, adresa i podaci pravnog lica koje objekat vodi.
Koliko osoblja i kakvo osoblje, pitanje koje odlučuje o svemu
Kvalitet nege nije stvar nameštaja nego ljudi. Zbog toga se pita koliko negovatelja radi u smeni u odnosu na broj korisnika, i to posebno za dnevnu, a posebno za noćnu smenu, jer se najveći broj problema dešava noću. Pita se i da li je medicinska sestra prisutna u objektu tokom dvadeset četiri časa ili se poziva po potrebi, kako se organizuje lekarski pregled i koliko često dolazi lekar. Bitno je i da li osoblje ima iskustva sa specifičnim stanjima, kao što su demencija, stanje posle moždanog udara, dijabetes ili nepokretnost, jer svako od njih traži drugačiji pristup. Odgovori na ova pitanja govore više od svega ostalog.
Kategorija korisnika i nivo podrške
Ustanove razvrstavaju korisnike prema stepenu samostalnosti, na pokretne, polupokretne i nepokretne, a od te kategorije zavise i nega i cena. Zbog toga se pri prvom razgovoru realno opisuje stanje osobe, bez ulepšavanja, jer se time izbegava naknadna promena uslova ili, u najgorem slučaju, saznanje da objekat nije opremljen za tu vrstu nege. Pita se konkretno da li ustanova prima nepokretne korisnike, kako se organizuje okretanje i prevencija dekubitusa, kako se rešava ishrana kod otežanog gutanja i kako se pruža pomoć pri toaleti. Isto važi i za osobe sa demencijom, gde je ključno pitanje bezbednosti i nadzora. Ustanova koja iskreno kaže da nešto ne može je pouzdaniji sagovornik od one koja obećava sve.
Dokumentacija koja je potrebna za prijem
Iako se spisak razlikuje od objekta do objekta, u praksi se najčešće traži isti set dokumenata. To su lična karta i zdravstvena knjižica, izveštaj izabranog lekara sa opisom zdravstvenog stanja i spiskom terapije, nalazi specijalista ako postoje, kao i otpusna lista ako je osoba nedavno bila hospitalizovana. Vrlo često se traže i osnovni laboratorijski nalazi i snimak pluća, kao i mikrobiološki nalazi, radi zaštite svih korisnika. Uz to ide i tačan spisak lekova sa doziranjem, jer se terapija u ustanovi vodi evidentirano. Preporučuje se da se ova dokumentacija pripremi unapred, jer se time prijem znatno ubrzava, naročito kada je smeštaj hitan posle otpusta iz bolnice.
Ugovor, deo koji se čita pažljivo
Ugovor o smeštaju je dokument koji definiše ceo odnos i on se ne potpisuje na brzinu. U njemu mora jasno da stoji šta ulazi u cenu, dakle smeštaj, ishrana, nega, higijena, pranje veša i praćenje terapije, i šta se plaća posebno. Najčešće dodatne stavke su pelene i sredstva za inkontinenciju, lekovi, pratnja i prevoz do zdravstvene ustanove, frizerske i pedikirske usluge i posebni zahtevi u ishrani. Proverava se i način plaćanja, uslovi i rok za promenu cene, otkazni rok i, što se često previdi, šta se dešava sa cenom dok je korisnik na bolničkom lečenju. Dobro napisan ugovor štiti obe strane i uklanja svaku kasniju nedoumicu.
Šta se gleda pri obilasku, prva tri utiska
Postoje tri stvari koje se primete u prvih nekoliko minuta i koje govore mnogo. Prva je miris, jer prostor u kome se održava higijena nema jak miris ni neprijatnosti ni preterano jakih sredstava kojima se nešto prikriva. Druga su sami korisnici, dakle da li su uredni, obučeni, počešljani, da li su budni i zauzeti nečim ili svi sede pred uključenim televizorom. Treća je način na koji se osoblje obraća korisnicima, po imenu, mirno i sa strpljenjem, ili preko njih, kao da nisu prisutni. Ova tri utiska se ne mogu odglumiti i vrede više od svake brošure.
Prostor, sobe i sanitarni čvorovi
Pri obilasku se traži da se vidi soba u kojoj bi korisnik zaista boravio, a ne samo pokazna soba. Gleda se veličina i broj kreveta, da li ima dovoljno prirodnog svetla, da li postoji prostor za lične stvari i da li je moguće doneti neki komad nameštaja ili predmet od kuće. Proverava se blizina kupatila, da li su prilagođena starijima, sa rukohvatima i bez visokih pragova, kao i da li postoji sistem za pozivanje osoblja iz sobe i iz kupatila. Bitna je i dostupnost lifta ako se objekat prostire na više nivoa, kao i postojanje prostora za boravak i dvorišta za šetnju. Sve ovo se posmatra očima osobe koja će tu živeti, a ne očima posetioca.
Ishrana i medicinski deo svakodnevice
Ishrana je jedan od najvažnijih delova boravka i o njoj se pita konkretno. Traži se jelovnik za tekuću nedelju, pita se koliko obroka postoji dnevno i da li se prilagođavaju dijete kod dijabetesa, povišenog pritiska, bubrežnih tegoba i otežanog gutanja. Pita se ko vodi računa o tome da korisnik zaista pojede obrok i da unese dovoljno tečnosti, jer se kod starijih dehidracija javlja tiho i brzo. Kod medicinskog dela se proverava kako se čuva i deli terapija, kako se prati krvni pritisak i šećer i po kojoj proceduri se postupa kod pogoršanja stanja i kod hitnog transporta. Odgovori na ova pitanja pokazuju da li objekat radi po sistemu ili po improvizaciji.
Posete, komunikacija i odnos sa porodicom
Ozbiljna ustanova nema problem sa posetama i ne insistira na najavi svakog dolaska, osim iz zdravstvenih razloga. Pita se kakvo je radno vreme za posete, da li porodica može da izvede korisnika napolje i kako se organizuje kontakt telefonom ili video pozivom za one koji žive daleko. Bitno je i ko je osoba za kontakt u ustanovi i na koji način porodica dobija informacije o promeni stanja, jer redovna komunikacija sprečava najveći broj nesporazuma. Preporuka koja se pokazala kao vrlo korisna jeste da se objekat poseti i drugi put, u drugo doba dana, po mogućstvu bez prethodne najave. Utisak iz popodneva ili sa kraja radne nedelje ume da bude potpuno drugačiji.
Šta se donosi pri useljenju
Praktičan spisak olakšava prve dane. Donosi se udobna garderoba u dovoljnoj količini, obavezno obeležena, obuća sa neklizajućim đonom, sredstva za ličnu higijenu, naočare, slušni aparat i pomagala, kao i sva dokumentacija i terapija u originalnom pakovanju. Uz to se donosi i nekoliko ličnih stvari koje prostor čine poznatim, fotografije porodice, omiljeni jastuk, sat, knjige, radio, jer upravo te sitnice najviše pomažu u prvim nedeljama. Ne donose se veće vrednosti i veće količine novca. Dobro je da porodica prvog dana ostane kraće nego što oseća potrebu, jer se duga i emotivna opraštanja teže podnose od kratkih i mirnih.
Prvi dani i realna očekivanja
Adaptacija je proces i traje, kod većine ljudi od nekoliko nedelja do nekoliko meseci. U prvim danima je uobičajeno da se javi povlačenje, tuga, ljutnja na porodicu ili odbijanje hrane, i to ne znači da je odluka bila pogrešna. Pomažu redovne i predvidive posete, u dogovorenom ritmu, jer stalno i neplanirano dolaženje ume da produži nesigurnost. Pomaže i uključivanje osoblja u priču o navikama, omiljenoj hrani, dnevnoj rutini i temama koje osobu smiruju. Kada prođe početni period, najveći broj korisnika prihvati novu sredinu, a porodica se vrati ulozi porodice umesto ulozi iscrpljenog negovatelja, što je za sve, i za starijeg čoveka i za njegove najbliže, najzdraviji mogući ishod.